2007 Politika i strateški razvoj IKTa

GisWatch2007cover_en

GisWatch 2007

1. Uvod

Rat i poratno okruženje ostavili su Bosnu i Hercegovinu u velikom zaostatku za ostalim državama Balkana. Razorena infrastruktura i „digitalni i jaz u znanju“ utiču na svakodnevni život, kao i na sposobnost natjecanja na regionalnom i globalnim tržištima.

Ovaj izvještaj nudi pregled trenutnog stanja razvoja informatičkih i komunikacijskih tehnologija (IKT) u zemlji. Izvještaj stavlja naglasak na dve oblasti koje su od suštinskog značaja kad govorimo o kreiranju politika i strateškom razvoju IKTa.

Sa druge strane, imamo situaciju da su dva tijela zaglavljena u kompleksnom političkom okruženju u Bosni i Herzegovini: Agencija za informatičko društvo (AID) i Akademska i istraživačka mreža BIH (BIHARNET). Oba dva tijela su od velikog značaja u procesu razvoja zakonskog okrvira i strateškog plana za kanaliziranje resursa i kontrolu implementacije IKTa.

Drugo pitanje od velikog značaja je pitanje pristupa. Ovaj izvještaj fokusiran je na osnovne i srednje škole i stanje na polju obezbjeđivanja širokopojasnih (broadband) usluga. To je u direktnoj vezi sa postojećim digitalnih jazom između urbanih i ruralnih sredina u državi, jazom koji postoji između BiH i susjednih država Jugoistočne Europe (JIE), kao i jaz između realnog stanja u zemlji i važećih standarda u EU.

Ovaj izvještaj takođe daje i pregled učešća u procesima usvajanja politika. Priložena je lista ključnih igrača u IKT areni. Nasuprot učešću na Svjetskom samitu informatičkog društva (WSIS), rezultati tog procesa u BIH su uglavnom nevidljivi. Dok međunarodne organizacije i Vlada promoviraju javno-privatno partnerstvo, učešće javnostu u procesu razvijanja politika nije dostiglo iole značajniji nivo.

Metodologija istraživanja uključila je pregled relevantne dokumentacije i seriju intervjua sa osobama iz relevantnih udruženja, institucija ili organizacija. Akteri IKT politike identifikovani su putem online pretraživanja dostupnih javnih informacija.

2. Trenutno stanje u zemlji

U drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća, vidljiv je bio jedan opšti rad na spravljanju i prevazilaženju humanitarne katastrofe izazvane ratom u BiH (1992-1995). Dok se prva faza fokusirala na obnovu infrastrukture, povrat raseljenih osoba i primjena Dejtonskog mirovnog ugovora, nakoj 2000te godine nastupila je nova faza u kojoj su razvojni pristupi i pitanja, i njihova primjena, postali puno vidljiviji i koherentniji. Baš su u toj drugoj fazi IKT bile prepoznate kao jedno od sveprožimajućih strateških pitanja društvenog i ekonomskog razvoja.

Prema analitičarima, ključni katalizator koji je doveo IKT u žižu javnosti bio je program koji je sprovodio UNDP (Razvojni program Ujedinjenih Nacija) u Bosni i Hecegovini koji je imao za cilj razvijanje kapaciteta i sposobnosti vlasti i građanskog društva. UNDP je usaglasio svoj rad sa državnom Strategijom smanjenja siromaštva (PRSP), naglašavajući značaj IKTa i strateškog pristupa IKT sektoru. Ključne oblasti uključuju reformu uprave, objezbeđivanje osnovnih socijalnih usluga i obrazovanja (Bakaršić i grupa autora, 2004, str. 43).

Zbog lakšeg razumevanja načina na koji su odlučivanje i konsenzus izgrađeni u zemlji i izazovi kojima se suočava svaki relevatni proces, potrebno je dati jedan kraći pregled načina na koji su strukturirane institucije vlasti. Država Bosna i Hercegovina sastoji se od dva entiteta, sa svojim vladama i parlamentima: Federacija Bosna i Hercegovina i Republika Srpska. Takođe, uspostavljen je jedan okrug pod međunarodnom supervizijom, Distrikt Brčko. Ovaj sistem uspostavljen je Dejtonskim Sporazumom, kako bi se garantirala zastupljenost tri glavne grupe u državi (Muslimana, Srba i Hrvata), pri čemu svaka od njih ima prava na veto svih odluka koje su suprotstavljene onome što se definira kao “vitalni interes konstitutivnog naroda“.

Federalni nivo vlasti u državi sastoji se od tročlanog Predsjedništva, Vijeća Ministra i Parlamentarne Skupštine. Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska imaju svoje vlastite vladine kabinete. U Federaciji postoji još jedan dopunski administrativni nivo koji čini deset kantona, dok opštinski nivo postoji u oba entiteta. Druga osobenost jeste činjenica da država sa manje od četiri miliona stanovnika ima četiri „zvanična” grada.

Postojanje tolikog broja nivoa vlasti, što odgovara poratnoj situaciji i političkim interesima a manje je primjerena funkcionalnosti administracije, je osobito relevantno u pokušajima uspostavljanja neovisnih i efikasnih tijela.

2.1. Nacionalne strategije razvoja informatičkog društva

Na početku 2002 godine, kancelarija UNDPa u Bosni i Hercegovini lansirala je IKT Forum. Ta je inicijativa potrajala 18 meseci, sa forumima održanim u Banja Luci, Mostaru i Sarajevu. Iste godine, sve vlade u regionu JIE potpisale su inicijativu eSouthEastEurope (eSEE), pokrenutu pod okriljem Pakta stabilinosti u Jugoistočnoj Europi. Osnovan je sekretarijat u okviru kancelarije UNDPa u Sarajevu. Ova dva faktora imali su ključno ulogu u držanju pitanja IKTa na vladinom dnevnom redu, i podržala su napore visokih zvaničnika usmerene ka razvijanju strateškog pristupa i posvećenost projektu na nivou federalne vlade.

Dok je agenda eSEE dala kredibilitet procesu usvajanja politika, podrška od strane UNDPa rezultirala je finaliziranjem politike, strategije i plana djelovanja informatičkog društva u 2004 godini. Ta tri dokumenta uključili su stručne timove vladinih ministarstva, privatnog sektora i akademske zajednice. Taj tempo je održan na nivou konferencijom o informatičkom društvu održanom u februaru/veljači 2005 godine, koja je takođe stavila naglasak na regionalne i eSEE dimenzije (Ó Siochr and Nath, 2005, annex 1, str. 3).

2.1.1 Agencija za informatičko društvo (AID)

Uspostavljanje AIDa, tijela na nivou vladinog kabineta, smatralo se najznačajnijim ishodom vladinog strateškog pristupa ključnim razvojnim procesima i konkretnim izrazom političke volje za ubrzanje transformacije i širenja koristi na sve građane.

Politika informatičkog društva i akcioni plan predvidjeli su postojanje neovisne agencije koja bi redovno izvještavala Vijeće Ministara o svojim aktivnostima, pod nadzorom Ministarstva prometa i veza, osim za one aktivnosti koji se odnose na zaštićena dokumenta (lične karte, vozačke dozvole, putne isprave, itd.). U takvim slučajevima, agencija bi odgovarala za svoj rad Ministarstvu Civilnih Poslova.

Ipak, osnovanje AIDa bilo je odgođeno. Poslednje što se poduzelo po tom pitanju je da je Komisija za promet i komunikacije trebala dostaviti nacrt zakon o osnivanju AIDa do sredine septembra/rujna 2006 godine, petnaest dana pre opštih izbora. Tek sa uspostavljanjem nove vlade, početkom februara/veljače 2007 godine, četiri meseca nakon opštih izbora, nacrt zakona mogao je ponovo ući u postupak skupštinske debate, podnošenja amandmana i usvajanja.

Obzirom na unutarnju dinamiku Bosne i Hercegovine, razlozi za odlaganje mogu se razumjeti i kao pokušajima izbjegavanja agencije kao tijela neovisnog o državi. Tu je takođe i snažno protivljenje centraliziranim funkcijama na federalnom ili državnom nivou. Komisija za promet i komunikacije dobila je seriju amandmana na prijedlog zakon koje je dostavila Vlada Republike Srpske. Amandmani tvrde da je AID, čedo Ministarstva telekomunikacija, u suprotnosti sa ustavima i Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Vlada RS tvrdi da to zajedničko tijelo dobija nadležnosti koje mu ne pripadaju, već se sprovode an entitetskom nivou, osobito na polju uprave, obrazovanja i zdravlja. Ona takođe želi zadržati postojeću direkciju za implementaciju elektronske datoteke CIPSa (Citizens Identification and Protection System) – projekt koji je razvio registar građana dostupan online iz svih 139 općina – unutar Ministarstva građanskih poslova, umjesto njeno spajanje sa nadležnostima koje ima AID (CSS, 2006).

Informatičko društvo u Bosni i Hercegovini ostaje upitno. Mada akcioni plan identificira 109 projekta koje treba promovirati, podržati i finansirati, odobrenih od strana Vijeća Ministara, plan je zaglavljen u zamršenoj političkoj i administrativnoj mreži, uključujući sva nivoa vlasti, od federalnih i entitetskih ministarstva do kantonalnih ministarstva i agencija.

Takođe, postoji rizik da umjesto neovisne agencije kakva treba biti AID, budemo suočeni sa daljnjim odlaganjima ili agencije na nižem nivou, koja će zavisiti od odobrenja i dozvola drugih instanci. Jedno još gore scenario uključuje uspostavu dva komplementarna tijela na polju informatičkog društva, što bi moglo dovesti u pitanje harmoničnog i efikasnog razvoja IKT sektora u državi u cjelini. U 2005 godini, Republika Srpska je već jednom pokušala uspostaviti svoju vlastitu agenciju, ali je odgodila taj poteg zbog nedostatka finansijskih sredstava.

Jedan posredan negativni pokazatelj stanja možemo naći usporedbom Globalnog izvještaja o informatičkoj tehnologiji za 2005 i 2006 godinu. U prvom je BiH rangirana na 89tom mjestu od 104 zemlje, dok je godinu dana kasnije pala na 97mo mjesto od 115 država uključenih u izvještaj. To jasno pokazuje efekte političkog zastoja koji je paralizirao procese od ključnog značaja za razvoj svih sektora privrede i društva.

2.2. Obrazovanje: Pristup internetu u osnovnim i srednjim školama

Prema podatcima Svjetske Banke, Bosna i Hercegovina troši oko 2.7% BDPa na osnovno i 1.4% na srednje obrazovanje. Skoro 90% tih sredstava ide na nastavničke plate, što znači da malo ili ništa ne preostaje za investicije u razvoj.

Na teritoriji BiH radi 596 osnovnih i srednjih škola u Federaciji BiH i 195 osnovnih i srednjih škola u Republici Srpskoj. One obezbjeđuju obrazovanje za skoro pola miliona đaka. U BiH takođe ima šest univerziteta.

Svaki entitet ima svoje zasebno ministarstvo obrazovanja (ne postoji ministarstvo obrazovanja na državnom nivou). U Federaciji takođe postoji deset kantonalnih ministarstva koja upravljaju fondovima osnovnog i srednjeg obrazovanja.

Država trenutno prolazi kroz sistemske promjene u naporu da harmonizira svoj obrazovni sistem sa standardima EU. Dok trenutni set obrazovnih propisa i zakona sadrži malo toga što je povezano sa IKT, programi u najvećem broju osnovnih i srednjih škola takođe ne odgovaraju unapređivanju informatičkog društva.

eReadiness Assessment Report (Izvještaj od procjeni eSpremnosti) (UNDP, 2006) pokazuje da na jedan računar dolazi 57 učenika u osnovnim i srednjim školama, odnosno jedan računar na 27 studenta na visokoškolskom nivou (europski prosjek je jedan računar na 15 studenata). Dok 64% osnovnih i srednjih škola posjeduje informatičku laboratoriju, pristup tim laboratorijama nije ispravno mjeren. Samo 43% svih osnovnih i srednjih škola ima internet pristup, a velika većina njih koristi dial-up pristup.

2.3 BIHARNET – Akademska i istraživačka mreža Bosne i Hercegovine

BIHARNET je uspostavljen od strane Univerziteta u Banja Luci, Univerziteta u Sarajevu, Univerziteta u Tuzli, Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru, i Mostarskog Univerziteta. Univerzitet Istočnog Sarajeva i Univerzitet Bosne i Hercegovine takođe su članovi mreže. Mada je mreža stekla status pravne osobe 1998 godine, pare koje su bile obećane od Ministarstva obrazovanja Republike Slovenije i ministarstva obrazovanja i znanosti oba entiteta nisu se materijalizovale. Rezultat nedostatka novca jeste da mreža postoji prije svega kao pravna osoba, sa malim investicijama koje su napravili univerziteti ili kroz zajedničke projekte sa drugim institucijama.

3. Građansko učešće

Deklaracija načela WSIS kaže:“Vlade, privatni sektor, građansko društvo, Ujedinjene Nacije i druge međunarodne organizacije imaju važnu ulogu i odgovornost u razvoju informatičkog društva i, prema načinu kako je uređeno, u procesu donošenja odluka. Izgradnja informatičkog društva koncentriranog na ljude je zajednički poduhvat koji zahtjeva suradnju i partnerstvo svih zainteresovanih strana (ITU, 2003).

Mada je informatičko društvo dobilo pažnju visokih zvaničnika na državnom i entitetskom vladinom nivou – zahvaljujući najviše naporima UNDPa – veliki deo početnog impulsa iz 2004 godine je izgubljen. Takođe, sve zainteresovane strane nisu podjednako uključene.

Pristup koji je odabrao UNDP fokusiran je na javno-privatno partnerstvo. To partnerstvo predviđa i uključivanje građanskog društva u kasnijim fazama procesa – glavno u ulozi podrške i diseminacije IKTa. Dok je akademska zajednica bila aktivna na IKT Forumima i učestvovala je u definiciji ključnih dokumenata, organizacije građanskog društva (OGD) koje rade na polju lokalne samouprave, transparentnosti, zastupanja, ljudskih prava, okoliša i rodnih pitanja su bile zamjetno odsutne iz prvok kruga foruma održanog 2003 godine. Samo osam nevladinih organizacija je bilo uključeno u konsultacije i istraživanja, a dvije od njih su bile međunarodne agencije.

Jedan od razloga niskog stupnja učešća građanskog društva leži u činjenici da mnoge OGD još uvjek na posmatraju IKT kao važno pitanje. Takvo će se stanje, ipak, vjerovatno promjeniti na bolje. Počev od 2006 godine, jedan broj organizacija počeli su se osvrtati na pitanje pristupa u osnovnim i srednjim školama.

U 2006 godini, Fondacija kreativnog razvoja, obrazovna institucija na polju IKT i multimedije aktivna u lokalnim zajednicama, i Omladinska informativna agencija, neovisni institut koji radi na polju razvoja omladinskih politika, sproveli su lokalne i nacionalne kampanje zahtjevajući da pitanje IKTa bude organički deo omladinskih politika, kao i obezbjeđivanje finansijskih sredstva za razvoj IKT.

Nacionalni Rodni akcioni plan (GAP) ukljucuje poglavlje naslovljeno “Informatičke i komunikacijske tehnologije“, koje se specifično odnose na pitanje IKTa u vezi sa rodnom jednakošću. To se može dalje iskoristiti u razvoju procesa usvajanja nacionalnih IKT politika.

Ako napravimo listu aktera na različitim nivoima koji do doprineli ili su spremni doprineti osmišljavanju IKT politika, nalazimo da su na međunarodnom nivou aktivni: ICT4D (ICG for Development – IKT za razvoj) otsek u okviru UNDPa; eSEE Sekretarijat; OEBS (Organizacija za Europsku Bezbjednost i Suradnju); Norveška agencija za razvojnu suradnju (Norad); Austrijski razvojni odsjek; K-education; Kanadska agencija za međunarodni razvoj (CIDA); USAID (Agencija za međunarodni razvoj SAD); Cisco Systems; Oracle; i Hewlett Packard.

Na nacionalnom nivou, ključne institucije od značaja za razvoj informatičkog društva i primjenu legislative su: Vijeće Ministara (državni nivo); vlade entiteta; Ministarstvo prometa i telekomunikacija (na državnom i entitetskom nivou); Direkcija europskih integracija; Ministartstvo Civilnih Poslova; Ministarstva unutarnjih poslova; Ministarstva finansija; Ministarstva pravde; Centralna banka; Institut za patente i standarde; i, Agencija za rodnu jednakost u Bosni i Hercegovini, između ostalih.

U lokalnom privatnom sektoru, ključni igrači su: Bosanskohercegovačka asocijacija informatičkih tehnologija (BAIT) u koju članuje više od 50 IT kompanije, i provajderi internet usluga u zemlji (ISP). Trenutno u zemlji radi 48 ISPa, od kojih su neki udruženi u Bosanskoj ISP asocijaciji (BaISPa).

Ključni igrači u građanskom društvu su: Omladinska razvojna agencija; Centar upravljačkih i informatičkih tehnologija, jedinica u sastavu Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu; Grupa korisnika linuksa u Bosni i Hercegovini (<www.linux.org.ba>); Međunarodna asocijacija interaktivnih i otvorenih škola (<www.ioskole.net>); Portal za osnovne i srednje škole Distrikta Brčko (<www.skole.bdcentral.net>); Međunarodni forum Bosna (<www.ifbosna.org.ba>); Fondacija kreativnog razvoja (<www.fkr.edu.ba>); owpsee (<www.oneworldsee.org> i <www.ict-policy.ba>); i, Sarajevska kancelarija Svjetskog univerzitetskog servisa (WUS) Austrija (<www.wus-austria.org/sarajevo>).

Univerzitetski teleinformatički centar (UTIC) zaslužuje specijalno priznanje. UTIC je bio prvi internet provajder u Bosni i Hercegovini i odgovoran je za .ba country code top-level domain (ccTLD). U partnerstvu sa OEBSom, UTIC je kreirao web-sajtove za osnovne i srednje škole (151 škola trenutno posjeduje svoje web-sajtove).

4. Zaključak

Mada je IKT krajolik u BiH puno dinamičniji nego prije par godina, postoji osječanje da je država u škripcu i da ne može djelovati u skladu sa deklariranim planovima i usvojenim javnim dokumentima. AID tek treba biti potpuno uspostavljen, dok BIHARNETu nedostaju potrebna moć i neovisnost. Činjenica da je to tjelo uspostavljeno na državnom nivou, a ministarstva koja trebaju osigurati finansiranje su na entitetskom nivou, stvara zabrinutost po pitanju njegove održivosti (isključak je Vlada Republike Srpske, koja je uspostavila mrežu na entitetskom nivou).

Kako bi se razbili postojeći trendovi, javlja se potreba od dvije komplementarne akcije: Pritisak na regionalnom nivou, iz eSEE putem eSEE Agende Plus, kao i kroz njegovu jedinicu za širokopojasni internet bSEE.

Dok se od učesnika bSEE očekuje da uspostave ili obnove svoje nacionalne širokopojasne strategije kako bi uključivale jasne ciljeve povezanosti u obrazovanju, zdravstvenim institucijama i javne administracije (Vlada Srbije, 2006), eSEE Agenda+ stvara jasnu vezu sa nacionalnom politikom koja mora uključiti širokopojasne ciljeve kako i osvrtanje na problematiku rodne neizbalansiranosti. eSEE Agenda+ može ponuditi širi politički okvir kao podrška zastupanju i djelovanju na polju politika koje dolaze iz OGD.

Zbog statusa quo po pitanju AIDa, Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) mora dobiti jednu specifičnu ulogu. Jedan deo misije RAK jeste promocija razvoja informatičkog društva u BiH. RAK takođe treba ohrabrivati razvoj tržišno-orijentiranog i kompetitivnog komunikacijskog sektora koji će biti od koristi svim građanima države, i zaštititi interese korisnika i operatera telekomunikacijskih usluga u smislu nediskriminirajućeg pristupa, kvaliteta i cijene usluga. Mada je regulatorna uloga koju RAK imala značajne efekte, izgleda da se nije moglo postići više sa trenutnim mandatom i ovlaštenjima.

Lokalni IKT poslovni sektor je u porastu i spreman je uključiti se kroz svoje udruženje. Jedna konferencija iz novembra/studenog 2006 godine zatražila je veću integraciju i koherentniji pristup lokalnim kompanijama koje se osjećaju zapostavljenima ili nedovoljno podržanima u uporedbi za multinacionalnim kompanijama, kakve su Cisco Systems ili Microsoft.

Imajući u vidu političko okružje, jasno je da će proces zahtjevati dugoročnu nacionalnu strategiju, kao i regionalnu strategiju na institucionalnom i na nivou građanskog društva – što je jedan od načina za smanjenje moći političkog veta koje često stupa na snagu u odnosima između nacionalnog i entitetskog nivoa.

Na nacionalnom nivou, javlja se vidljiva potreba da OGD razviju zajedničku strategiju koja će identificirati zajedničke ciljeve sa lokalnim IKT kompanijama koje, zajedno sa ISP provajderima, pretstavljaju njihove prirodne savjeznike. Dobra vijest je da su OGD počeli prepoznavati značaj IKT kao cross-cutting pitanje povezano sa njihovim vodećim misijama. Preciznije, partnerstvo uspostavljeno između Fondacije za kreativni razvoj i Omladinske razvojne agencije jeste ohrabrujući signal.

Dva događaja mogli bi stimulisati dalji rast uloge građanskog društva na nivou zastupanja politika: Lansiranje projekta e-vladavine, koji će kanalizirati pažnju ODG-a aktivnih na polju transparentnosti, pristupu inforamacijama i aktivnog građanstva; i Nacionalni rodni akcioni plan, koji će biti korišten od strane ženskih organizacija koje, između ostalog, rade na polju zapošljavanja i doživotnog obrazovanja.

Korištena literatura

Bakarzic, K., Burke, A., Cepaite, Z., Constantin, M., Daltikovich, K., Domaszewicz, Z., Fortier, F., Gadjiev, S., Gurbanniyazova, N., Hadzialiac, H., Korneev, Y., Martin, S., Meirik, P., Mikosz, D., Mukhatzhanova, G., Nurshaikhova, G., Paereli, V., Reimer, M., Rohozinski, R., Sarkissian, H., Strazimiri, G., Takenov, Z., Talibdjanov, N., Tavgen, I., Venancio, M., Wolanskyi, L., Writh, J., Zaimovic, T., Zhakenova, S. (2004). “Bosnia and Herzegovina”. In Mahan, A. (Ed.), How to Build Open Information Societies. A Collection of Best Practices and Know-How, pp. 39-46. Bratislava: UNDP.

CSS (Centre for Security Studies) (2006). Softening of the visa regime for citizens of Bosnia and Herzegovina: What are the requirements that the Government of Bosnia and Herzegovina needs to fulfil in order to ease the transfer of Bosnia and Herzegovina from the “Black List” to the “White List” of the visa Schengen Agreement? [online]. Available from: <www.css.ba>.

Cullen International (2005). Report 1. Country Comparative Report, Supply of services in monitoring of South East Europe – telecommunications services sector and related aspects [online]. Available from: <www.cullen-international.com>.

Cullen International (2006). Report 2. Country Comparative Report, Supply of services in monitoring of South East Europe – telecommunications services sector and related aspects [online]. Available from: <www.cullen-international.com>.

Government of Serbia (2006). Terms of Reference for ‘Bsee’ – Broadband South Eastern Europe Taskforce [online]. Available from: <www.arii.sr.gov.yu>.

Hadžialić, H. (2003). Information & Communication Technologies Forum, Final recommendation and conclusion. Sarajevo: UNDP.

ITU (2003). Declaration of Principles. Building the Information Society: a global challenge in the new Millennium [online]. Available from: <www.itu.int>.

Ó Siochrú, S., Nath, V. (2005). The eSEE Initiative: Review of the eSEE Agenda’s Policy Impact in the area of Information Society in South Eastern Europe [online]. Bratislava: UNDP. Available from: <www.mdi.gov.md>.

UNDP (2004a). Policy for Development of the Information Society of Bosnia and Herzegovina [online]. Available from: <www.is.gov.ba>.

UNDP (2004b). Strategy for Development of the Information Society in Bosnia and Herzegovina [online]. Available from: <www.is.gov.ba>.

UNDP (2004c) Action Plan for Development of the information society in Bosnia and Herzegovina [online]. Available from: <www.is.gov.ba>.

UNDP (2004d). eSEEurope Regional Information and Communication Technologies Sector. Status and Usage Report: Building an Information Society for All. Sarajevo: UNDP. Available from: <www.is.gov.ba>.

UNDP (2006). Information Society Development. eReadiness assessment report for 2005. Available from: <www.is.gov.ba>.

Napomena: Ovaj izvještaj je izvorno objavljen kao dio veće kompilacije: “Global Information Society Wach 20o7: nadzor komunikacije u digitalnom dobu” engleska verzija se može skinuti s http://giswatch.org/sites/default/files/GISW_Bosnia.pdf

 

hvale@riseup.net'

valentina pellizzer

Aktivistkinja, feministkinja, blogerka, zagovornica #FeminističkiInternet, FLOSS-a, otvoreni podaci, zajedničko dobro, politiku Interneta, voli ljudska bića.

Twitter 

Related Posts

Shares
Share This

Share This

Share this post with your friends!

Shares