2007: Građansko učešće i e-Hrvatska

GisWatch 2007

GisWatch 2007

Autorica: Danijela Babic – Udruzenje ZaMirNET

1. Uvod
Prema dokumentima Hrvatske gospodarske komore, Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju koji je Hrvatska potpisala sa EU jeste pokretačka snaga budućeg razvoja informatičkog društva u zemlji. Glavni ciljevi uključuju pripremu građana za nadolazeće digitalno doba, privlačenje investicija i isporuka e-usluga. Januara 2002 godine, Hrvatski Sabor usvojio je strategiju naslovljenu Informatička i Komunikacijska Tehnologija – Hrvatska u 21-om stoljeću, i podržao je Opće mjere razvoja informatičkog društva. Vladin program za period 2003-2007, uključuje i program e-Hrvatska 2007 u svoje prioritete. Ovaj program navodi mjere za poboljšanje razvitka nauke, tehnologije, a osobito informatičkih i komunikacijskih tehnologija (IKT). Vlada planira zaokružiti umrežavanje obrazovnog sustava kao i omogućiti građanima olakšanu komunikaciju sa javnom administracijom, sa naglaskom na zdravstvene, pravne i druge usluge, putem interneta (CCE, 2003).

2. Trenutno stanje u zemlji

2.1. Mrežna infrastruktura
Hrvatska telekomunikacijska mreža je skoro 100% digitalna, što je jedinstven slučaj među državama Centralne Europe. Instalirani kapaciteti fiksne mreže Deutsche Telecom-ovog T-Com-a, u prošlosti jedinstvenog dobavljača usluga, dovoljni su za pokrivanje 2,33 miliona pretplatnika, a trenutno u Hrvatskoj ima 1.7 miliona pretplatnika fiksne telefonije.
Hrvatska Vlada pratila je trendove usmjerene na privatizaciju, na osnovu stava da državno vlasništvo više nije smatrano nužnim za postizanje nacionalnih komunikacijskih ciljeva, a takođe i zbog toga što taj tip vlasništva može popriječiti lojalnu konkurenciju. Država je, takođe, u privatizaciji vidjela dobrodošli izvor prihoda za državni proračun.
Ipak, prodaja 35% Hrvatskog Telekoma (HT) T-Com-u u Listopadu/Oktobru 1999-te godine (docnije je prodato još 16 procenata vlasničkog udjela) nije mnogo pomogla u smislu trenutne liberalizacije telekomunikacijskog okruženja. Održanje HT-ovog monopola bilo je jedan od uslova prodaje, a period ekskluziviteta produžen je u 2003 godini za još dvije godine, do 2005, što je predstavljalu smetnju korištenju i razvoju IKT-a u Hrvatskoj.
Postoji opća suglasnost u zemlji da telekomunikacijske politike moraju zastupati slobodno i kompetitivno okruženje i da je to najlakše postići putem regulatorne funkcije odvojene od telekomunikacijskih operacija. Nažalost, „neovisno” telekomunikacijsko regulatorno tijelo, Hrvatska Agencija za Telekomunikacije, smatra se mjestom upošljenja za nekadašnje HT-ove uposlenike, što umanjuje njegovu objektivnost i neovisnost.
Hrvatska trenutno ima hibridni regulatorni okvir, sa elementima acquis communautaire iz 1998 i 2003 godine. Skorašnja regulativa navodi procedure za analizu tržišta prema acquisu is 2003. Do kompletiranja analize tržišta, nastaviće se trenutni raspored snaga na telekomunikacijskom tržištu (Cullen International, 2006).
2.2. Stupanj penetracije
Stupanj penetracije najznačajnijih operatera i kompanija aktivnih na polju fiksne telefonije pokazuje da T-Com ostaje glavni provajder pristupa i usluga (68% tržišta), i slijede ga CARNet (21%), Iskon Internet (10%), dok Globalnet i VIPonline kontroliraju po 2,5% tržišta svaki.
Broj korisnika interneta na 100 osoba je 33.6 (Cullen International, 2006). Prema Istraživanju e-Komunikacija u Hrvatskim kućanstvima, 31% kućanstava u zemlji imaju internet pristup, a pet posto njih koristi širokopojasni pristup. Prema istraživanju tržišta koje je sproveo GfK, 51% svih internet korisnika su muškarci, dok žene čine 49%.  GfK isto tako tvrdi da 48% kućanstava posjeduje računalo. Glavne prepreke porastu broja internet korisnika jesu padajući standard života i nedostatno poznavanje engleskog jezika (EC, 2006).
Prema Zakonu o Telekomunikacijama iz 1999 godine, VoIP (glasovni internet protokoli) usluge smatraju se dijelom internet usluga, tako da ne postoji potreba daljneg uređivanja posebnim zakonodavstvom. Ipak, Zakon iz 2003 godine definira VoIP kao zasebnu uslugu obavljanje koje zahtjeva posjedovanje adekvatne licence. Dalje, licence za VoIP bile su u početku neobično visoke: 33,000 eura (43,500 dolara) jednokratne nadoknade, plus godišnja nadoknada u iznosu 1% prihoda. Promjene u pravilniku o plaćanju nadomještaja za obezbjeđivanje telekomunikacijskih usluga od 17 februara/veljače 2005 godine, smanjile su jednokratni nadomještaja za faktor 50, na sadašnju cijenu od 670 eura, dok je godišnji nadomještaj smanjen deset puta, na trenutni nivo od 0,1% zarade.
Prema Istraživanju e-Komunikacija u Kućanstvima, 71% svih kućanstava ima pristup fiksnoj i mobilnoj telefoniji, 19% imaju pristup fiksnoj, ali ne i mobilnoj telefoniji, 8 posto posjeduje mobilne telefone ali ne i fiksne telefone, dok 2% ne posjeduju niti mobilni nili fiskni telefonski pristup. Samo 6% njih posjeduje ISDN liniju, upoređeno sa 15% kućanstva u Europskoj Uniji.
Tarife za lokalne pozive u Hrvatskoj su tek nešto veće od prosjeka u EU, dok su cijene međunarodnih poziva unutar prosjeka u EU (Cullen International, 2006). U cjelini, prosječna potrošnja na telekomunikacijske usluge od oko 4 posto BDPa u zemljama Jugoistočne Europe (JIE) je znatno viša nego u EU, gdje je prosjek oko 2,7%, uključujući i prihode kablovske televizije. (Hrvatski BDP po stanovniku 2005 godine iznosio je više od 6,000 EUR (oko 7,900 USD), najviši u regionu JIE) (Cullen International, 2006).

2.3. IT Privreda
Jedna studija iz 2000 godine, sprovedene od strane USAIDa (Agencija Sjedinjenih Država za međunarodni razvoj), zaključila je da Hrvatska posjeduje ogromni potencijal za stvaranje IT privrede: Posjeduje izvrsnu osnovnu mrežu optičkih kablova, kao i nužni intelektualni kapital (USAID, 2000). Ipak, korištenje i razvoj IKTa ostaje na jako niskom nivou, prije svega zbog visokih troškova i barijera pristupu koje postavlja monopol HT/T-Coma, kao i zbog nedostatka IKT strategije od strane vlade.
U devedesetim godinama prošlog stoljeća, IKT sektor u Hrvatskoj je postupno izgubio vodeći položaj među tranzicijskim ekonomijama Centralne i Istočne Europe, izgrađen na prijašnjoj otvorenosti zemlje (tada u sklopu bivše Jugoslavije) zapadnim utjecajima. Rat koji je trajao u prvoj polovici decenije, loše vođena privatizacija, nedostatak vladine politike o razvoju industrije, lijena privreda, kao i ograničenja malog tržišta, izazvali su zaostatak hrvatske IKT industrije daleko iza Slovenije, Mađarske, Češke Republike, pa čak i Slovačke. Mada i sektor telekomunikacija i sektor informatičkih tehnologija prozlaze iz iste sredine, imali su različite početne pozicije i imali su različite performanse (CEA, 2006). Rastuća potražnja telekomunikacijskih usluga od strane kućanstva, poduzeća i javnog sektora, kao i lukrativne mogućnosti zarade, omogućili su priliv od 2,5 milijardi dolara direktnih stranih investicija u zemlju.
U 2002 godini, tržištem su dominirale male IT kompanije (sa manje od 10 uposlenika), koje su činile 86% ukupnog broja IT companija. One su pokrivale 49% svih zaposlenih u sektoru, sa udjelom u zaradi od 35%. U isto vreme, 93 najveće komanije (51 ili više uposlenika) zapošljavalo je 15,4% svih radnika u sektoru i 10 posto ukupne zarade (CCE, 2003).
U 2004 godini, IKT firme predstavljale su 2,1% ukupnog broja poduzeća u Hrvatskoj i pridonosili su sa 5,7% totalne privredne zarade zemlje. Izvoz IKTa učestvovao je sa 2,4% u ukupnom izvozu robe i usluga, dok je uvoz IKT proizvoda pretstavljao 4,7% ukupnog uvoza. Zaposleni u IKT industriji iznose 2,9% ukupne radne snage u Hrvatskoj privredi (CEA, 2006).
Između 1999 i 2005 godine, Vlada Hrvatske investirala je 730,46 miliona Kuna (122,15 miliona Dolara) u nabavku informatičkih tehnologija, komunikacijske opreme i softverskih programa. Godišnja kapitalna potrošnja na polju IKT zabilježila je pad 2000, i ponovo 2004 godine, obe izborne godine. (Čini se da se troškovi centralnih vlasti za nabavku IKTa zamrzavaju u vrijeme promjene administracije. Dobro informirani insajderi tvrde da jedan do dva kvartala pre izbora, kao i dva do tri kvartala nakon njih, administracija drastično usporava sve IKT aktivnosti) (CEA, 2006).
Upoređeno sa nekoliko drugig država (t.j. Slovenijom, Austrijom, Irskom i drzavama EU-25), Hrvatska ima najniži nivo IKT potrošnje u državnom proračunu. Osobito značajan za usporedbu je slučaj Slovenije, sa IKT potrošnjom približno tri puta većom od Hrvatske. U 2004 godini, Hrvatska IKT potrošnja iznosila je jedva 36,4% prosječne IKT potrošnje u EU-25 zemljama.

2.4. Nacionalna IKT strategija: e-Hrvatska
Hrvatska IKT strategija pripremljena je i usvojena u vrijeme mandata centralno-lijeve vlade Ivice Račana (prije 2003 godine), dok su dopunski planovi njene implementacija slijedili u vrijeme centralno-desne vlade Ive Sanadera, po definiciji više naklonjenoj neoliberalnima praksama javne uprave. Prvi zakon usvojen od nove vlade odnosio na promjene u samim vladinim strukturama, i osnovao je četiri nova centralna državna administrativna ureda, među kojima i Ured za e-Hrvatsku, 2007 godine. Projekt e-Hrvatska 2007 ima za cilj omogućiti građanima komuniciranje sa javnom administracijom putem interneta.
Centralni administrativni ured za e-Hrvatsku analizirao je različite faze dostupnosti usluga na internetu. Analiza pokazuje da su od 2004 godine naovamo nastupila značajna poboljšanja. U prosincu (decembru) 2004 godine, javne usluge za privredu dostigle su prosjek od 5,73%, dok su javne usluge za građanje bile su na nivou od 3,36%. Već 2005 godine, javne usluge za privredu bile su na nivou dostupnosti od 29,77%, dok su javne usluge za građanstvo bile na 38.22% dostupnosti.
Projekt je, ipak, bio suočen sa nekoliko poteškoća. Obzirom na činjenicu da je nepostojanje koordinacije između ministarstava zaduženih za opću IKT strategiju u Hrvatskoj imalo negativni uticaj na projekt, pojavila se poteškoća ispravne procjene efikasnosti e-Hrvatske 2007. Operativni plan projekta sadržao je eksplicitnu tvrdnju da će objavljivati tromjesečne izvještaje o napretku na svojoj web-stranici, ali je objavljivan samo jedan izvještaj godišnje (Miosic-Lisjak, 2005).
Dalje, promjena vlasti rezultirala je u pomjeranju fokusa sa e-demokratije prema e-vladavini, što je zabrinjavajući faktor. Sasvim je moguće zamisliti potpuno djelatnu i efikasnu e-vladu kojoj nedostaju drugi aspekti dobre demokratske vlasti, do stupnja da ona zapravo omogućava nedemokratsku upravu u kojoj vlade koriste IKT kako bi kontrolirale svoje građane, a ne obrnuto (Miosic-Lisjak).

2.5. Politika softvera otvorenog koda i interoperabilnost
Ograničavanje informatičkih sistema na vlasnički programski kod koji može biti održavan od jednog jedinog provajdera usluga smatra se jednom od najznačajnijih smetnji u postizanju ciljeva navedenih u novom i2010 Programu Europske Unije. Vlada je 12 jula 2006 godine usvojila politiku slobodnog softvera otvorenog koda (FOSS). Tako se Hrvatska priključila grupi zemalja, uglavnom članica EU, koje su shvatile značaj upotrebe softvera otvorenog koda u javnom sektoru.
Prema zamjeniku Državnog tajnika za e-Hrvatsku, interoperabilnost je jedan od ključnih izazova sa kojima se susreće Hrvatska. Cilj programa IDABC Europske Unije, jeste uspostava okvira koji će omogućiti harmoničnu ponudu pan-europskih e-javnih usluga među javnim administracijama država članica. Učešćem u ovom programu, Hrvatska se uključuje u proces razvoja e-programa javne uprave u EU i europskog interoperabilnog okvira. U skladu s tim, država je otpočela razvoj otvorenih tehničkih specifikacija za elektronske javne tenderske natječaje, unutar okvira implementacije Akcijskog plana Europske Komisije.

3. Građansko učešće
Učešće građana u razvoju IKT politika u Hrvatskoj je prilično ograničeno. Vlada i njene odgovorne institucije ne ohrabruju uspostavu inkluzivnog okruženja sa više zainteresovanih strana.
Mada Hrvatska Telekomunikacijska Agencija (HAT) najavljuje javne online diskusije na svojoj web-stranici, učešće nije omogućeno na pravi način. To se osobito odnosi na nedostatak tehničkog znanja i znanja na polju razvoja politika koje građani moraju posjedovati kako bi učestvovali na pravi način. Ipak, organizirani potrošači poduzeli su neke napore. Na primjer, Hrvtska Udruga potrošača (www.huzp.hr) je reagirala na visoke cijene i nepostojanje nekih telekomunikaciskih usluga, dok je Udruga Potrošača (www.potrosac.hr) pokrenula pitanja vlasništva distributivnih telefonskih kanala (DTK).
Jedna od najaktivnijih udruga jeste Telemah, Udruga nezadovoljnih korisnika telekomunikacijskih usluga (www.mreza-telemah.info). Telemah nadgleda aktivnosti u IKT sektoru – od javnih nabavki IT usluga i opreme, do IKT politike. U 2006 godini, udruga je organizirala istraživanje javnog razumjevanja telekomunikacijskog tržišta, uključujući vlasništvo DTK. Prema rezultatima istraživanja, najveći broj građana smatra da su DTK u javnom vlasništvu.
Stanje je jednako zabrinjavajuće u pogledu javnih nabavki telekomunikacijskih usluga. Prema Telemahu, od 21 tenderskih natječaja sprovedenih u siječnju (januaru) 2006 godine, osam ih je sprovedeno direktnim pregovorima (ekskluzivni pregovori sa mogućim dobavljačem ili kupcem, bez prethodnog natjecanja), četiri su otkazana, a samo je devet njih bilo sprovedeno u skladu sa načelima dobre vladavine, omogućavajući natjecanje svih telekomunikacijskih kompanija. Ukupna vrijednost svih ugovora sklopljenih direktnim pregovorima u siječnju (januaru) 2007 godine je 3,86 miliona Kuna (690,000 dolara).
Uključivanje često znači protivljenje. Na primjer, T-Zombix je postao poznati bloger pišući o svim aspektima telekomunikacijskog sektora, uključujući privatizaciju, monopole, cenzuru, itd. Postao je poznat široj javnosti kad je vlada naložila zatvaranje njegove web-stranice Zatvorena vrata. Zatvorena vrata je parodični sajt koji se izruguje vladinom projektu Otvorena vrata, koji cilja na povećanu transparentnost i poboljšanu komunikaciju sa građanima. Taj vladin potez izazvao je zabrinutost oko slobode govora na internetu.
Jena druga organizacija, Multimedijski institut (mi2), pojavila se 1999 godine, proizašavši iz internet programa Instituta Otvoreno društvo Hrvatska. Svojim ulazom u lokalno nepoznati teritorij između društvene i kulturne akcije i novog tehnološkog razvoja, mi2 je donela na scenu rastuću generaciju građanskih aktivista, medijskih praktičara, aktera urbane kulture i društvenih i medijskih teoretičara.
Od tada, mi2 je sve više uključen u kooperativne aktivnosti na lokalnom, regionalnom i međunarodnom nivou, usmerenima ka jačanju kulturne scene koje zastupaju javnu domenu. Organizacija je aktivna na iniciranju strukturalnih promjena u velikom broju oblasti, uključujući i neinstitucionalnu kulturu, neformalno obrazovanje, tehnologiju, prava intelektualne svojine, i pristup javnim resursima.
2003 i 2004 godine, mi2 je sprovela projekat lokalizacije Creative Commons licenci u Hrvatskoj. Četiri osobe, uključujući dva profesionalna pravnika, radili su na prevodu i adaptaciji licenci Hrvatskom pravnom sustavu. Hrvatske verzije licenci zvanično su promovirane početkom 2005 godine.
Jednako značajne su dvije organizacije koje rade na polju FOSSa: HULK (<www.linux.hr>) i HrOpen (<www.open.hr>). HULK je skraćenica od Hrvatska Udruga Linux Korisnika. Udruga promovira upotrebu Linux-a i pomaže i pospješuje umrežavanje i razmjenu informacija. HrOpen  je Hrvatska udruga za otvorene sustave i internet. Udruga promovira otvorene sustave i organizira godišnje konferencije korisnika Linux-a.
U tom kontestu, moramo pomenuti i nedavno objavljenu inicijativu poslovnog sektora, pod vođstvom Hrvatske udruge poslodavaca, o uspostavi klastera proizvođača softvera otvorenog koda. Klaster bi trebao unaprijediti usluge koje se daju krajnjim korisnicima, ali i omogućiti proizvođačima FOSSa (dominantno malih tvrtki) razvoj zajedničkih proizvoda i veće tržišno učešće.

4. Zaključak
Letimični pogled na zvanične statistike (na primjer, stupanj internet penetracije), tempo razvoja informatičkog društva u Hrvatskoj može se smatrati zadovoljavajućim. S druge strane, ne postoje podatci koji bi omogućili pravilnu procjenu „digitalne podjele”, uključujući i “rodni digitalni jaz”. Kao rezultat toga, nemoguće je razviti efektivnu strategiju poboljšanja u ovim oblastima.
Nacionalne strategije nisu dovoljno dobro koordinirane a strateški dokumenti se često odbacuju sa promjenom vlade. Posljedica toga je narušavanje institucionalnog kontinuiteta koji je potreban za uspostavu jednog sustavnog pristupa razvojnim inicijativama. Čini se, takođe, da je većina vladinih napora usmjerena ka povećanju njenih prihoda putem poboljšanog prikupljanja poreza (ili sličnih ciljeva) i davanju podrške poslovnom sektoru, dok su druge potrebe građana zapostavljene. To se osobito odnosi na korištenje tehnologije kako bi se obezbjedila veća inkluzivnost (na primjer, starih osoba sa posebnim potrebama koje su slabo zastupljene u nacionalnim strategijama, a stanje je još gore sa različitim planovima implementacije.
Učešće građana u procesima odlučivanja koji utječu na razvoj informatičkog društva u Hrvatskoj je minimalno. Mada HAT redovno održava javne online debate, one nisu dovoljno dobro najavljene u medijima. Takođe, proces nije razvijen na način koji omogućava maksimalno učešće svih zainteresiranih strana. Agencije rijetko održavaju radionice i javna saslušanja, kao i sjednice savjetodavnih odbora ili okruglih stolova prije objavljivanja novih prijedlog propisa.
Javna kritika nekih HATovih odluka dolazi iz građanskog društva, političkih stranaka i članova Sabora. Ipak, izgleda da to ne utječe puno na vodstvo regulatora.
HAT često ostavlja dojam neučinkovitosti. U teoriji, HAT je odgovoran za DTK, ali dokazni materijal sugerira da on nema nikakvu kontrolu nad njima. Na primjer, T-Comu je bilo dozvoljeno presjecanje kablova koji pripadaju konkurenciji bez bilo kakvih posljedica. HAT jeste javno osudio T-Com-ovo ponašanje, ali nije preuzeo ništa kako bi to zaustavio.
T-Com je, isto tako, lansirano nekoliko promotivnih kampanja o uvođenju novih usluga a da prethodno nije obavjestio regulatornu agenciju, mada je na to obavezan. Kada je HAT odgovorio, kampanje su već bile na medijima.
Sasvim u skladu sa malim brojem mogućnosti pozivanja regulatornih tijela na odgovornost, ostaje činjenica da je „javnost“ koja učestvuje u stvaranju IKT politike samo mali dio čitavog građanstva. Općenito uzevši, nije velik broj organizacija i pojedinaca (ne računavši poslovni sektor i javnu administraciju) uključenih u nacionalnu IKT politiku. Ubjeđeni smo da je to, prije svega, rezultat nezainteresovanosti (ili nemogućnosti prepoznavanja vlastitih interesa) te nedostatka znanja u široj javnosti, kao i nedostatak odgovarajućih kanala, procedura i procesa. Velika većina građana svedena je na status potrošača telekomunikacijskih usluga.
Građani koji su uključeni u gore navedene procese uspijeli su u tom naumu korištenjem alternativnih kanala i mejnstrim medija. Sa druge strane, ako je cilj poboljšati kvalitetu javne rasprave, učešće bi moralo biti podržano obukom i obrazovnim sadržajima primjerenim znanju tehnički neobrazovanih građana.
Treba poduzeti korake za podizanje svijesti građana i organizacija građanskog društva o IKT politikama, kao i traženje saveznika u poslovnom sektoru i među opozicijskim saborskim strankama.

Korištena literatura
CEA (Croatian Employers’ Association) (2006). Analysis of the Croatian ICT Industry, 1999-2004 [online]. Dostupno na : <www.apiu.hr>.
CCE (Croatian Chamber of Economy) (2003). Information System and Statistics Department. Croatian ICT Sector [online]. Dostupno na : <www2.hgk.hr>.
Cullen International (2006). Report 2. Country Comparative Report. Supply of services in monitoring of South East Europe – telecommunications services sector and related aspects [online]. Dostupno na : <www.cullen-international.com>.
EC (European Commission) (2006). e-Communication Household Survey [online]. Dostupno na : <ec.europa.eu>.
Miosic-Lisjak. N. (2005). Searching for Godot. A study into good governance practices in Croatia’s e-governance [online]. Dostupno na : <www.map.hr>.
USAID (2000). Croatia ICT Assessment [online]. Dostupno na : <unpan1.un.org>.

Napomena: Ovaj izvještaj je izvorno objavljen kao dio veće kompilacije: “Global Information Society Wach 2007” engleska verzija se može skinuti s http://giswatch.org/country-report/2007-focus-participation/croatia

hvale@riseup.net'

valentina pellizzer

Aktivistkinja, feministkinja, blogerka, zagovornica #FeminističkiInternet, FLOSS-a, otvoreni podaci, zajedničko dobro, politiku Interneta, voli ljudska bića.

Twitter 

Related Posts

Shares
Share This

Share This

Share this post with your friends!

Shares