Od digitalne prijetnje do digitalnog vanrednog stanja

Od digitalne prijetnje do digitalnog vanrednog stanja Autor: Fieke Jansen Udruženje: Humanist Institute for Co-operation with Developing Countries – Website: https://www.digitaldefenders.org UVOD U posljednjih nekoliko godina došlo je do udara na internet slobode i povećanog ciljanja na komunikaciju novinara, blogera, aktivista i građana. U vremenima društvene ili političke krize, komunikacijske linije su zatvorene i kritički oblici izražavanja su se našli pod udarom cenzure, uznemiravanja i hapšenja. Naša komunikacija je pod nadzorom, prisluškivana i prikupljana bez našeg znanja ili svjesnog pristanka, te se od strane vlada i komercijalnih kompanija koristi za profiliranje ljudi i uhođenje mreža. Ovi akti cenzure i ciljanog nadzora potkopavaju našu slobodu govora i naša temeljna ljudska prava, te dovodi do vanrednog stanja digitalnog svijeta (digital emergency). U brzim promjenama političkog i tehnološkog okruženja postoji hitna potreba da se razumiju rizici, da se zaštite oni kritični korisnici interneta koji su na udaru i koji se izlažu nadzoru. IZAZOVI, PRIJETNJE I DIGITALNO VANREDNO STANJE Prvi put kada se krenulo sa upotrebom pojma “digital emergency” (digitalno vanredno stanje) jeste kada je bivši egipatski predsjednik Hosni Mubarak povukao prekidač interneta tijekom prosvjeda u 2011, ostavljajući Egipat bez internet comunikacija1. Međutim, digitalno vanredno stanje nije vezano samo uz prekidač interneta: za Digital Defenders Partnership2 digitalno vanredno stanje je hitna potreba za pomoći koja proizlazi iz digitalnih prijetnji po sigurnost pojedinca ili organizacija. Digitalna prijetnja može uključivati cyber napade, ranjivost komunikacijskih infrastruktura, nesigurno korištenje podataka, ugrožavanje uređaja, krađe opreme, pravne postupke ili slabe prakse digitalne sigurnosti. Postoje tri nivoa po kojima se mogu uočiti digitalni napadi i komunikacijski nadzor koji može dovesti do digitalnog izvanrednog stanja: infrastruktura, cenzuriranje sadržaja i profiliranje ljudi. INFRASTRUKTURA Komunikacija se često naziva interakcijom koja...

Odgovornost posrednika i državni nadzor

Odgovornost posrednika i državni nadzor UVOD Dana 30. juna 2014. godine objavljen je izvještaj “Pravo na privatnost u digitalnom dobu: Izvještaj Ureda Visokog Povjerenika Ujedinjenih Nacija za Ljudska Prava (OHCHR)”1 Izvještaj prepoznaje odnos između pružatelja usluga (IP provider) i nadzora te povećanjem trenda privatnog nadzora, ističući: Postoje čvrsti dokazi o sve većem oslanjanju vlada na privatni sektor s ciljem provođenja i olakšavanja digitalnog nadzora. Na svim kontinentima, vlade su koristile i formalne i pravne mehanizme te tajne metode kako bi dobile pristup sadržaju kao i metapodacima. Ovaj proces je sve više formaliziran: kako se pružanje telekomunikacijskih usluga prebacuje iz javnog sektora u privatni sektor, tu se pojavila i “delegacija za provedbu zakona” i kvazi-sudskih odgovornosti za Internet posrednike pod krinkom ‘samoregulacije’ ili ” suradnje”2. Ovaj izveštaj će istražiti kako se zakonski uslovi, prakse i politike, koje se odnose na posredničke odgovornosti, hrane ovim rastćim trendom kroz utjelovljavanje zahtjeva za posrednike/ce koji olakšavaju nadzor. Pri tome, ovaj izveštaj će istražiti aspekte politike prodredničkih odgovornosti i praksi, i kako se to odražava te omogućuje državni nadzor. Na kraju, izveštaj će razmotriti praznine koje postoje u politici, a koje se odnose na privatnost, nadzor i posredničku odgovornost. POSREDNICI I PRIVATNOST Online komunikacija, interakcija i transakcija su sastavni dio našeg svakodnevnog života. Kao takvi, posrednici – uključujući ali ne ograničavajući se na: tražilice, društvene mreže, cyber kafiće, internet i telekomunikacijske usluge – igraju ključnu ulogu obzirom na privatnost korisnika/ca. Kako pojedinci koriste posredničke platforme na dnevnoj i rutinskoj osnovi, od pretraživanja za informacijama na internetu, objavljivanja i ažuriranja sadržaja na društvenim mrežama, korištenja VoIP usluga (Skype, Viber, Wire i sl.) za povezivanje s prijateljima i kolegama, ili korištenje...

2011: Internet prava i demokratizacija

2011: Internet prava i demokratizacija Jesu li internet mediji saveznik u borbi za socijalnu pravdu? Uhvaćeni izmedu govora mržnje i zapaljivog govora  Uvod  Bosna i Hercegovina je mala država u Jugoistočnoj Evropi (Pogledajte GISWatch izvještaj za BiH iz 2007. godine na www.giswatch.org/en/2007). Postoji veliki broj dobro poznatih riječi i fraza koje pomažu u njenom lociranju na geopolitičkoj mapi svijeta: “bivša Jugoslavija”, “Balkanski ratovi” (1992-1995), “Dejtonski mirovni sporazum”, “Srebrenica”, “genocid”, “rat”, “silovanja”, “etničke podjele”, “Srbi”, “Bošnjaci/Muslimani”, “Hrvati”, “pomirenje”, “masovne grobnice”… i tako dalje, i tome slično. Ako razmotrimo kontekst informatičkih i komunikacijskih tehnologija (IKT), možemo identifikovati neke interesantne fenomene koji odražavaju visoko fragmentiranu i još uvijek sukobima opterećenu makro-političku situaciju. U Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji Nacionalna agencija za informatičko društvo. Ipak, tu su tri akademske istraživačke mreže – BiHARNET, FARNET i SARNET (Pogledajte GISWatch izvještaje za BiH za 2008. i 2009. godinu na www.giswatch.org/en/2008 i www.giswatch.org/en/2009), prema trima etničkim grupama u zemlji, a nacionalna domena .ba nije automatska (default) domena za javne institucije u zemlji. Tri telekomunikacijska operatera (BH Telecom, M:tel i Eronet) takođe donekle korespondiraju sa trima etničkim zajednicama. Nacionalizam ostaje snažan i drugost je glavni adut u rukama političkih stranaka kako bi podjelili građane. Političko okruženje  Po pitanjima slobode izražavanja i udruživanja, pristupa informacijama, i medijskim slobodama uopšte, zakonodavni okvir u Bosni i Hercegovini je na naprednom nivou (“BiH je najviše napredovala na polju zakonodavstva, a najmanji napredak zabilježen je na polju kvaliteta novinarstva”, ARTICLE 19, Globalna kampanja za slobodu izražavanja, Međunarodna federacija novinara (2005), Case Studies of Media Self-Regulation in Five Countries of South East Europe: Bosnia Herzegovina.) Opet, zagrebemo li ispod površine, ono što vidimo je podijeljena zemlja....

2007: Građansko učešće i e-Hrvatska

2007: Građansko učešće i e-Hrvatska Autorica: Danijela Babic – Udruzenje ZaMirNET 1. Uvod Prema dokumentima Hrvatske gospodarske komore, Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju koji je Hrvatska potpisala sa EU jeste pokretačka snaga budućeg razvoja informatičkog društva u zemlji. Glavni ciljevi uključuju pripremu građana za nadolazeće digitalno doba, privlačenje investicija i isporuka e-usluga. Januara 2002 godine, Hrvatski Sabor usvojio je strategiju naslovljenu Informatička i Komunikacijska Tehnologija – Hrvatska u 21-om stoljeću, i podržao je Opće mjere razvoja informatičkog društva. Vladin program za period 2003-2007, uključuje i program e-Hrvatska 2007 u svoje prioritete. Ovaj program navodi mjere za poboljšanje razvitka nauke, tehnologije, a osobito informatičkih i komunikacijskih tehnologija (IKT). Vlada planira zaokružiti umrežavanje obrazovnog sustava kao i omogućiti građanima olakšanu komunikaciju sa javnom administracijom, sa naglaskom na zdravstvene, pravne i druge usluge, putem interneta (CCE, 2003). 2. Trenutno stanje u zemlji 2.1. Mrežna infrastruktura Hrvatska telekomunikacijska mreža je skoro 100% digitalna, što je jedinstven slučaj među državama Centralne Europe. Instalirani kapaciteti fiksne mreže Deutsche Telecom-ovog T-Com-a, u prošlosti jedinstvenog dobavljača usluga, dovoljni su za pokrivanje 2,33 miliona pretplatnika, a trenutno u Hrvatskoj ima 1.7 miliona pretplatnika fiksne telefonije. Hrvatska Vlada pratila je trendove usmjerene na privatizaciju, na osnovu stava da državno vlasništvo više nije smatrano nužnim za postizanje nacionalnih komunikacijskih ciljeva, a takođe i zbog toga što taj tip vlasništva može popriječiti lojalnu konkurenciju. Država je, takođe, u privatizaciji vidjela dobrodošli izvor prihoda za državni proračun. Ipak, prodaja 35% Hrvatskog Telekoma (HT) T-Com-u u Listopadu/Oktobru 1999-te godine (docnije je prodato još 16 procenata vlasničkog udjela) nije mnogo pomogla u smislu trenutne liberalizacije telekomunikacijskog okruženja. Održanje HT-ovog monopola bilo je jedan od uslova prodaje, a period ekskluziviteta...

2007 Politika i strateški razvoj IKTa

2007 Politika i strateški razvoj IKTa 1. Uvod Rat i poratno okruženje ostavili su Bosnu i Hercegovinu u velikom zaostatku za ostalim državama Balkana. Razorena infrastruktura i „digitalni i jaz u znanju“ utiču na svakodnevni život, kao i na sposobnost natjecanja na regionalnom i globalnim tržištima. Ovaj izvještaj nudi pregled trenutnog stanja razvoja informatičkih i komunikacijskih tehnologija (IKT) u zemlji. Izvještaj stavlja naglasak na dve oblasti koje su od suštinskog značaja kad govorimo o kreiranju politika i strateškom razvoju IKTa. Sa druge strane, imamo situaciju da su dva tijela zaglavljena u kompleksnom političkom okruženju u Bosni i Herzegovini: Agencija za informatičko društvo (AID) i Akademska i istraživačka mreža BIH (BIHARNET). Oba dva tijela su od velikog značaja u procesu razvoja zakonskog okrvira i strateškog plana za kanaliziranje resursa i kontrolu implementacije IKTa. Drugo pitanje od velikog značaja je pitanje pristupa. Ovaj izvještaj fokusiran je na osnovne i srednje škole i stanje na polju obezbjeđivanja širokopojasnih (broadband) usluga. To je u direktnoj vezi sa postojećim digitalnih jazom između urbanih i ruralnih sredina u državi, jazom koji postoji između BiH i susjednih država Jugoistočne Europe (JIE), kao i jaz između realnog stanja u zemlji i važećih standarda u EU. Ovaj izvještaj takođe daje i pregled učešća u procesima usvajanja politika. Priložena je lista ključnih igrača u IKT areni. Nasuprot učešću na Svjetskom samitu informatičkog društva (WSIS), rezultati tog procesa u BIH su uglavnom nevidljivi. Dok međunarodne organizacije i Vlada promoviraju javno-privatno partnerstvo, učešće javnostu u procesu razvijanja politika nije dostiglo iole značajniji nivo. Metodologija istraživanja uključila je pregled relevantne dokumentacije i seriju intervjua sa osobama iz relevantnih udruženja, institucija ili organizacija. Akteri IKT politike identifikovani su putem...