Odgovornost posrednika i državni nadzor

Odgovornost posrednika i državni nadzor UVOD Dana 30. juna 2014. godine objavljen je izvještaj “Pravo na privatnost u digitalnom dobu: Izvještaj Ureda Visokog Povjerenika Ujedinjenih Nacija za Ljudska Prava (OHCHR)”1 Izvještaj prepoznaje odnos između pružatelja usluga (IP provider) i nadzora te povećanjem trenda privatnog nadzora, ističući: Postoje čvrsti dokazi o sve većem oslanjanju vlada na privatni sektor s ciljem provođenja i olakšavanja digitalnog nadzora. Na svim kontinentima, vlade su koristile i formalne i pravne mehanizme te tajne metode kako bi dobile pristup sadržaju kao i metapodacima. Ovaj proces je sve više formaliziran: kako se pružanje telekomunikacijskih usluga prebacuje iz javnog sektora u privatni sektor, tu se pojavila i “delegacija za provedbu zakona” i kvazi-sudskih odgovornosti za Internet posrednike pod krinkom ‘samoregulacije’ ili ” suradnje”2. Ovaj izveštaj će istražiti kako se zakonski uslovi, prakse i politike, koje se odnose na posredničke odgovornosti, hrane ovim rastćim trendom kroz utjelovljavanje zahtjeva za posrednike/ce koji olakšavaju nadzor. Pri tome, ovaj izveštaj će istražiti aspekte politike prodredničkih odgovornosti i praksi, i kako se to odražava te omogućuje državni nadzor. Na kraju, izveštaj će razmotriti praznine koje postoje u politici, a koje se odnose na privatnost, nadzor i posredničku odgovornost. POSREDNICI I PRIVATNOST Online komunikacija, interakcija i transakcija su sastavni dio našeg svakodnevnog života. Kao takvi, posrednici – uključujući ali ne ograničavajući se na: tražilice, društvene mreže, cyber kafiće, internet i telekomunikacijske usluge – igraju ključnu ulogu obzirom na privatnost korisnika/ca. Kako pojedinci koriste posredničke platforme na dnevnoj i rutinskoj osnovi, od pretraživanja za informacijama na internetu, objavljivanja i ažuriranja sadržaja na društvenim mrežama, korištenja VoIP usluga (Skype, Viber, Wire i sl.) za povezivanje s prijateljima i kolegama, ili korištenje...

2011: Internet prava i demokratizacija

2011: Internet prava i demokratizacija Jesu li internet mediji saveznik u borbi za socijalnu pravdu? Uhvaćeni izmedu govora mržnje i zapaljivog govora  Uvod  Bosna i Hercegovina je mala država u Jugoistočnoj Evropi (Pogledajte GISWatch izvještaj za BiH iz 2007. godine na www.giswatch.org/en/2007). Postoji veliki broj dobro poznatih riječi i fraza koje pomažu u njenom lociranju na geopolitičkoj mapi svijeta: “bivša Jugoslavija”, “Balkanski ratovi” (1992-1995), “Dejtonski mirovni sporazum”, “Srebrenica”, “genocid”, “rat”, “silovanja”, “etničke podjele”, “Srbi”, “Bošnjaci/Muslimani”, “Hrvati”, “pomirenje”, “masovne grobnice”… i tako dalje, i tome slično. Ako razmotrimo kontekst informatičkih i komunikacijskih tehnologija (IKT), možemo identifikovati neke interesantne fenomene koji odražavaju visoko fragmentiranu i još uvijek sukobima opterećenu makro-političku situaciju. U Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji Nacionalna agencija za informatičko društvo. Ipak, tu su tri akademske istraživačke mreže – BiHARNET, FARNET i SARNET (Pogledajte GISWatch izvještaje za BiH za 2008. i 2009. godinu na www.giswatch.org/en/2008 i www.giswatch.org/en/2009), prema trima etničkim grupama u zemlji, a nacionalna domena .ba nije automatska (default) domena za javne institucije u zemlji. Tri telekomunikacijska operatera (BH Telecom, M:tel i Eronet) takođe donekle korespondiraju sa trima etničkim zajednicama. Nacionalizam ostaje snažan i drugost je glavni adut u rukama političkih stranaka kako bi podjelili građane. Političko okruženje  Po pitanjima slobode izražavanja i udruživanja, pristupa informacijama, i medijskim slobodama uopšte, zakonodavni okvir u Bosni i Hercegovini je na naprednom nivou (“BiH je najviše napredovala na polju zakonodavstva, a najmanji napredak zabilježen je na polju kvaliteta novinarstva”, ARTICLE 19, Globalna kampanja za slobodu izražavanja, Međunarodna federacija novinara (2005), Case Studies of Media Self-Regulation in Five Countries of South East Europe: Bosnia Herzegovina.) Opet, zagrebemo li ispod površine, ono što vidimo je podijeljena zemlja....

2007: Građansko učešće i e-Hrvatska

2007: Građansko učešće i e-Hrvatska Autorica: Danijela Babic – Udruzenje ZaMirNET 1. Uvod Prema dokumentima Hrvatske gospodarske komore, Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju koji je Hrvatska potpisala sa EU jeste pokretačka snaga budućeg razvoja informatičkog društva u zemlji. Glavni ciljevi uključuju pripremu građana za nadolazeće digitalno doba, privlačenje investicija i isporuka e-usluga. Januara 2002 godine, Hrvatski Sabor usvojio je strategiju naslovljenu Informatička i Komunikacijska Tehnologija – Hrvatska u 21-om stoljeću, i podržao je Opće mjere razvoja informatičkog društva. Vladin program za period 2003-2007, uključuje i program e-Hrvatska 2007 u svoje prioritete. Ovaj program navodi mjere za poboljšanje razvitka nauke, tehnologije, a osobito informatičkih i komunikacijskih tehnologija (IKT). Vlada planira zaokružiti umrežavanje obrazovnog sustava kao i omogućiti građanima olakšanu komunikaciju sa javnom administracijom, sa naglaskom na zdravstvene, pravne i druge usluge, putem interneta (CCE, 2003). 2. Trenutno stanje u zemlji 2.1. Mrežna infrastruktura Hrvatska telekomunikacijska mreža je skoro 100% digitalna, što je jedinstven slučaj među državama Centralne Europe. Instalirani kapaciteti fiksne mreže Deutsche Telecom-ovog T-Com-a, u prošlosti jedinstvenog dobavljača usluga, dovoljni su za pokrivanje 2,33 miliona pretplatnika, a trenutno u Hrvatskoj ima 1.7 miliona pretplatnika fiksne telefonije. Hrvatska Vlada pratila je trendove usmjerene na privatizaciju, na osnovu stava da državno vlasništvo više nije smatrano nužnim za postizanje nacionalnih komunikacijskih ciljeva, a takođe i zbog toga što taj tip vlasništva može popriječiti lojalnu konkurenciju. Država je, takođe, u privatizaciji vidjela dobrodošli izvor prihoda za državni proračun. Ipak, prodaja 35% Hrvatskog Telekoma (HT) T-Com-u u Listopadu/Oktobru 1999-te godine (docnije je prodato još 16 procenata vlasničkog udjela) nije mnogo pomogla u smislu trenutne liberalizacije telekomunikacijskog okruženja. Održanje HT-ovog monopola bilo je jedan od uslova prodaje, a period ekskluziviteta...

2007 Politika i strateški razvoj IKTa

2007 Politika i strateški razvoj IKTa 1. Uvod Rat i poratno okruženje ostavili su Bosnu i Hercegovinu u velikom zaostatku za ostalim državama Balkana. Razorena infrastruktura i „digitalni i jaz u znanju“ utiču na svakodnevni život, kao i na sposobnost natjecanja na regionalnom i globalnim tržištima. Ovaj izvještaj nudi pregled trenutnog stanja razvoja informatičkih i komunikacijskih tehnologija (IKT) u zemlji. Izvještaj stavlja naglasak na dve oblasti koje su od suštinskog značaja kad govorimo o kreiranju politika i strateškom razvoju IKTa. Sa druge strane, imamo situaciju da su dva tijela zaglavljena u kompleksnom političkom okruženju u Bosni i Herzegovini: Agencija za informatičko društvo (AID) i Akademska i istraživačka mreža BIH (BIHARNET). Oba dva tijela su od velikog značaja u procesu razvoja zakonskog okrvira i strateškog plana za kanaliziranje resursa i kontrolu implementacije IKTa. Drugo pitanje od velikog značaja je pitanje pristupa. Ovaj izvještaj fokusiran je na osnovne i srednje škole i stanje na polju obezbjeđivanja širokopojasnih (broadband) usluga. To je u direktnoj vezi sa postojećim digitalnih jazom između urbanih i ruralnih sredina u državi, jazom koji postoji između BiH i susjednih država Jugoistočne Europe (JIE), kao i jaz između realnog stanja u zemlji i važećih standarda u EU. Ovaj izvještaj takođe daje i pregled učešća u procesima usvajanja politika. Priložena je lista ključnih igrača u IKT areni. Nasuprot učešću na Svjetskom samitu informatičkog društva (WSIS), rezultati tog procesa u BIH su uglavnom nevidljivi. Dok međunarodne organizacije i Vlada promoviraju javno-privatno partnerstvo, učešće javnostu u procesu razvijanja politika nije dostiglo iole značajniji nivo. Metodologija istraživanja uključila je pregled relevantne dokumentacije i seriju intervjua sa osobama iz relevantnih udruženja, institucija ili organizacija. Akteri IKT politike identifikovani su putem...