Gdje su moja ljudska prava? Razumijevanje Međunarodnog okvira za zaštitu ljudskih prava

Piše: Emilie Di Grazia

Prevela: Aida Salihović

Često slušamo kako se EU ili UN bore oko ljudskih prava, a nevladine organizacije, poznate kao NVO, ukazuju na to da se ljudska prava ne primjenjuju i ne poštuju.

Ovo je postao dio svakodnevnog diskursa, a ipak, čini se da se slabo poistovjećujemo sa historijom ljudskih prava ili sa tim šta ona zapravo znače.

Upravo to je tema ovog bloga. Vratimo se osnovama, kako bismo mogli da razumijemo kako se ovo sve zapravo odnosi i na digitalni svijet.

OSNOVE

Declaration of Human Rights by Eleanor Roosevelt

Eleanor Roosevelt, 9. decembar 1948. godine

Ne znam za vas, ali ja još nisam naišla na to da me moja ljudska prava čekaju da ih nađem na ulici. Mislim, nemojte me shvatiti pogrešno, bilo bi lijepo da su ljudska prava poštovana i da su svi jednaki, bez ikakvih implikacija. Stvarnost je, ipak, da ljudska prava moraju biti rutinski deklarisana, zaštićena i sprovedena.

Zbog toga je međunarodni okvir ljudskih prava tradicionalno posmatran kao nešto u čemu postoje «nosioci prava»i«nosioci dužnosti».

Pa, gdje možemo naći ljudska prava?

Neću vam dosađivati sa historijom, ali moram predstaviti nešto što je često označeno kao Međunarodni okvir ljudskih prava, koji se sastoji od tri međunarodna pravna instrumenta, kako je to zapravo ključno za ostatak ove priče.

Prva, i vjerovatno najpoznatija je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (UDLJP), usvojena od strane nastalih Ujedinjenih Nacija, 10. Decembra, 1948. godine (ovaj datum je danas širom svijeta poznat kao Dan ljudskih prava). Ipak, ova Deklaracija nije pravno obavezujuća za države: tada je bilo bitno iskazati težnje ka boljem životu, nakon tragičnih događaja u II Svjetskom ratu. IPAK, bitno je znati da su sve države članice UN-a na neki način vezane za ovu Deklaraciju.

Dok neki pravnici tvrde da nešto može postati zakon zbog globalne prihvaćene upotrebe od strane država (što bi se nazvalo običajnim pravom), Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o ekonomskim, društvenim i kulturnim pravima su se počeli primjenjivati u Januaru, 1976. godine. U suprotnosti sa Univerzalnom deklaracijom, ovi pravni instrumenti su zapravo obavezujući za države koje su ih ratificirale. Iako snažniji kada su u pitanju obaveze, oni nemaju istu univerzalnu primjenu kao Deklaracija.

Kako se ove dužnosti primjenjuju? Ukratko. 

Ljudi često definišu obaveze ljudskih prava kao nešto što može imati “negativnu” ili “pozitivnu” prirodu. Ukratko, prva se odnosi na obavezu nemiješanja – na primjer: svi imaju pravo na slobodu izražavanja, a država ima obavezu da ne utišava, cenzurira, zabranjuje sredstva komunikacije ili da prijeti pravosudnom potragom ili čak smrću za davanje informacija ili traženje informacija. (Vratićemo se tome!) Građanska i politička prava, u Međunarodnom paktu, obično se nazivaju “negativnim” pravima.

 « Pozitivna » obaveza svake države jeste da materijalno obezbijedi ova prava. Ovo je najčešće vezano za ekonomska, društvena i kulturna prava, na primjer: pravo na obrazovanje je dato svima, ali je obaveza na državi da obezbijedi pristup, bez diskriminacije, da investira u obrazovne institucije, kako materijalno, tako i sadržajno, itd. Ekonomska, društvena i kulturna prava se u ovom Međunarodnom paktu često označavaju kao « pozitivna » prava, te samim tim zavise od države, da li će ih razvijati i ispuniti.

Ovakva konceptualizacija ljudskih prava naglašava obaveze, i razdvajanje ovih prava u različite kategorije je zapravo rezultat Hladnog rata, kako je Zapad promovirao građanska i politička prava, a Istok društvena i ekonomska.

Međutim, umjesto ovakvog shvatanja prihvaćenog u zakonu, konceptualizacija prava na ovaj način je pogrešna. Zaista, nijedno pravo nije sasvim negativno ili pozitivno – da bi svi uživali u slobodi izražavanja, države moraju uložiti u komunikacionu tehnologiju za infrastrukturu zemlje, i može se reći da bez obrazovanja niko ne može stvarno izraziti svoje zahtjeve državama da investiraju u obrazovanje. Obrazovanje, također, zahtijeva nemiješanje – države, na primjer, ne mogu uskratiti obrazovanje određenoj grupi ljudi zbog njihovog spola i statusa, a ukoliko postoje pojedinci ili grupe koji negiraju ovo pravo nekima, onda se država mora umiješati.

Ovo je razlog zbog kojeg je 1993. godine usvojena Bečka deklaracija i Program akcije, kojim se deklariše da su sva ljudska prava « univerzalna, nedjeljiva, međuovisna i međusobno povezana ».

S tim u vezi, okvir ljudskih prava obično ima tri obaveze prema državama kada su u pitanju obaveze prema ljudskim pravima:

– Obaveza poštivanja: odnosi se na obavezu da se ne miješa u prava pojedinaca

– Obaveza zaštite: odnosi se na obavezu zaštite ovih prava od bilo koje vrste negiranja istih od drugih aktera

– Obaveza ispunjenja: odnosi se na obavezu ispunjavanja ovih prava kako bi ih svi mogli uživati

Neki se slažu i da države još imaju i obavezu da promovišu ljudska prava.

U narednim tekstovima ćemo istražiti kako Ujedinjene Nacije i Evropska unija funkcionišu kada su u pitanju ljudska prava i pregledi državnih zapisa. Do tada, ostavljam ovaj citat:

Résultat de recherche d'images pour "HUMAN RIGHTS QUOTES"

lida@oneworldplatform.net'

Related Posts

Shares
Share This

Share This

Share this post with your friends!

Shares