Upravljanje internetom, odgovornost i ljudska prava

Piše: Emilie di Grazia

Prevela: Aida Salihović

U Fondaciji One World Platform, mi vjerujemo da je internet medij, alat, mjesto, ali prije svega, LJUDSKO PRAVO koje bi svako trebao uživati bilo gdje. Mi istražujemo intersekciju internet prava i ljudskih prava, kako globalno, tako i na lokalnom nivou.

Razumijevanje međunarodnih standarda ljudskih prava je prvi korak ka ostvarivanju prustupa internetu koji je baziran na ljudskim pravima. Da pojasnimo: ne samo da je internet pravo, već kao takav i pomaže u ostvarivanju drugih ljudskih prava. To znači da bismo svi, bez diskriminacije, trebali imati pristup internetu, bez uplitanja, osim ukoliko postoji legitimna prijetnja za naciju, te bi to uplitanje drugih aktera moralo biti proporcionalno toj opasnosti, te ne bi smjelo biti dugoročno. Ukoliko bi ovo uplitanje bilo nepravdano, države imaju obavezu da osiguraju povrat tog prava, bez obzira da li su odgovorne ili ne.

Résultat de recherche d'images pour "access internet human rights"

Ipak, čini se da je sve ovo lakše na papiru nego u stvarnosti. Kada pričamo o virtuelnom prostoru, sve postaje prilično komplikovano, kako ovaj prostor niko pojedinačno ne reguliše, već svi učestvujemo u tom procesu: svaka država ima određenu kontrolu nad “svojim” digitalnim prostorom, ali samo do određene mjere – niko ne može kontrolisati kompletan internet prostor.

Glavna ideja je da je internet otvoren, distribuiran, međusobno povezan i transnacionalni instrument – i možda jedna od najdemokratskih međunarodnih platformi za sva ljudska bića. Zaista, razmislite o tome – kome pripada internet? U tome je i ljepota i složenost digitalnog prostora. Internet se razvio kao dio demokratske revolucije, i niko u stvari nema kontrolu nad internetom – dok države mogu staviti određena ograničenja na digitalni prostor unutar svojih granica, niko ne posjeduje moć nad globalnim internetom, čineći ga možda najmoćnijim demokratskim sredstvom.

Činjenica da svi možemo imati svoj prostor na internetu je odlična, ali također, može imati i svojih loših strana. Razmislite o korisnicima: od individua, do vlade i moćnih korporacija, svi koriste internet za svoje interese, a ti interesi ne moraju uvijek biti “dobri”.

Ozbiljna pitanja se javljaju u ovom smislu, kao što su prevencija, poštivanje ljudskih prava i odgovornosti za kršenja ljudskih prava. I doista, kako države mogu ispuniti svoje obaveze u pogledu ljudskih prava na medijima na kojima tehnički nemaju ovlaštenja? Ko je odgovoran kada države i korporacije često dijele dio krivice? Da li su nevladine organizacije odgovorne za svoje postupke prema zakonu o ljudskim pravima?

***

Iako zvuči vrlo pojednostavljeno, odgovornost nevladinih aktera je jedan od najvažnijih izazova našeg doba. Okvir ljudskih prava je, prije svega, rezultat svog vremena – projektovan od strane država, za države, koje su, bez sumnje, tada bile najmoćniji akteri međunarodnog područja. Većina njih posjedovala je kolonije, imala ogromne investicije u inostranstvu, a države su imale znatno veću moć nad ekonomskim sektorom nego danas, uz usvajanje neoliberalizma iz osamdesetih godina i pritisak na privatizaciju, deregulaciju i slobodnu trgovinu.

Ovakvo stanje stvari, povezano sa globalizacijom, steklo je snažan podsticaj uvođenjem interneta kao novog medija. Biznisi u porastu kao i drugi akteri podstaknuti su da aktivno trguju, čak i izvan svojih granica, a sve efikasnije informaciono-komunikacione tehnologije omogućile su da se ovi procesi odvijaju nezaustavljivim tempom; punjenjem džepova pojedinaca količinama novca o kojima neki mogu samo sanjati.

Image associée

Sada, molim vas, imajte strpljenja sa mnom – ja uopšte nisam profesorica historije ekonomije. Ali, shvatate poentu. Na nezaustavljiv način u historiji, razne korporacije, koje se u međunarodnom pravu smatraju “privatnim akterima” postale su toliko moćne i bogate da mogu uticati na odluke država. I nažalost, nisu uvijek okrenute ka unaprijeđenju ljudskih prava.

Nije uvijek očigledno kako su korporacije doprinijele velikim kršenjima ljudskih prava; posebno kada rade u inostranstvu. Zaista, tužna realnost ostaje da poštivanje ljudskih prava nije isto u svim zemljama svijeta. Ne samo to, veza između odgovornosti država i korporacije je uvijek složena.

Kada je riječ o digitalnom prostoru, Izvještaj Ureda Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za ljudska prava za 2014.. godinu, “Pravo na privatnost u digitalnom dobu” osvrće se na razna pitanja sa posebnim akcentom na pitanje privatnosti. Zaista, “država ima veće kapacitete za istovremeni, invazivni, ciljani i širok opseg nadzora nego ikada ranije.” Sa sve većim razvojem informaciono-komunikacionih tehnologija i smanjenjem troškova tehnologije i skladištenja podataka, tehnološka platforma je sve ranjivija za masovni nadzor, što direktno utiče na kršenje prava na privatnost. Štaviše, cenzura na internetu i ozbiljne posljedice mogu biti rezultat izražavanja našeg mišljenja na društvenim mrežama.

Prikupljanje podataka postaje kršenje prava na privatnost, jer “korištenje IKT-a može dati uvid u ponašanje pojedinca, društvene odnose, privatni uticaj i identitet (uključujući i njihov politički identitet)“. Međutim, izvještaj govori da sve više; vlade očekuju od korporacija da zadrže privatne podatke “za svaki slučaj.”

Odgovornost?

Bilo je nekih pokušaja regulacije poslovanja i uvođenja svijesti o ljudskim pravima. U junu 2011. Godine, Vijeće za ljudska prava usvojilo je Vodeće principe o poslovanju i ljudskim pravima, Radnu grupu za pitanja ljudskih prava i transnacionalnih korporacija i drugih poslovnih poduzeća i uspostavila Forum UN za biznis i ljudska prava koji okuplja više od 2.000 učesnika od vlada, biznisa, društvenih grupa i civilnog društva, pravnih firmi, organizacija investitora, tijela UN-a, nacionalnih institucija za ljudska prava, sindikata, akademije i medija (vidi OHCHR). Nažalost, to nije dovoljno i ne omogućava direktne pravne lijekove, osim ako pojedine vlade nisu preduzele konkretne zakone za korporacije.

Résultat de recherche d'images pour "Guiding Principles on Business and Human Rights"

Zbog toga je odgovornost vlade za zaštitu ljudskih prava toliko važna kada su u pitanju privatni akteri. Zaista, ako jedna korporacija krši prava pojedinca (ili grupe pojedinaca), država se ne može smatrati odgovornom za sam akt, ali se može smatrati odgovornom da nije preduzela sve odgovarajuće korake da zaštiti od ovih posljedica i to može dovesti do potrebe za pružanjem pravnih lijekova. Ovo je posebno koristan i neophodan instrument.

Ipak, kako procijeniti takvu odgovornost, i da li se to radi samo radi svaljivanja krivice zbog nedostatka prevencije, a ne samih akcija? Ostaje da se vidi i da se radi na tome.

lida@oneworldplatform.net'

Related Posts

Shares
Share This

Share This

Share this post with your friends!

Shares